Nakon ulaska u NATO i Evropsku uniju, kao i uspešno sprovedenom „olujom nad Srbima“, hrvatskoj političkoj eliti je ostalo još samo jedno nerešeno nacionalno pitanje, a to je sudbina njihovih sunarodnika u BiH.
Inače, oko položaja Hrvata u BiH vodi se aktivan politički dijalog u koji je uključen širok spektar predstavnika hrvatske političke i intelektualne elite.
Samim tim i najviši državni dužnosnici, kao što su hrvatski predsednik i premijer, aktivni su učesnici te unutrašnje debate. Inače, nije tajna da između predsednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića postoji oštar politički sukob, a koji se manifestuje i na ovom trenutno najvažnijem pitanju za Hrvatsku.
Dok Milanović nastupa oštro prema bošnjačkoj strani i poziva Hrvate u BiH na bojkot predstojećih izbora, ukoliko se ne promeni izbvornio zakon, Plenkovićev stav je dosta oprezniji. Za razliku od predsednika premijer insistira na rešavanju hrvatskog pitanja isključivo kroz saradnju sa zapadnim partnerima i Bošnjacima. Odnosno, Plenković pokušava, na sve načine, da izbegne sukob sa saveznicima iz NATO-a i EU, a koji suštinski podržavaju bošnjačke planove po pitanju unutrašnjeg uređenja BiH.
Međutim, kada sagledamo suštinu Plenkovićevih i Milanovićevih stavova, lako možemo zaključiti da su oni maltene identični.
I jedan i drugi smatraju da Bošnjaci pokušavaju da majorizuju Hrvate u BiH. Izbor Željka Komšića, bošnjačkim glasovima, za hrvatskog člana predsedništva BiH za njih je krucijalni dokaz takve namere Sarajeva. Zato se i jedan i drugi zalažu za izmenu izbornog zakona kako bi se isključila svaka mogućnost da Bošnjaci biraju hrvatske političke predstavnike. Takođe, obojica smatraju da bi Hrvati trebali da imaju svoju teritorijalnu jedinicu u preuređenoj BiH, kao garant njihovog opstanka u BiH.
Samim tim, ne možemo a da se ne zapitamo jesmo li svedoci one čuvene igre „dobrog i lošeg policajca“, gde je Milanović onaj „loš“ koji zauzima oštar stav prema Bošnjacima, EU i NATO-u, dok Plenković pokušava da pacifikuje situaciju? Iako to nekom možda i može da deluje tako, teško da postoji neki tajni dogovor Plenkovića i Milanovića, pa čak i oko BiH.
Predsednik i premijer hrvatske su u otvorenom i oštrom sukobu godinama, još od čuvene korupcionaške „afere Janaf“, kada je Milanović optužio Plenkovića za prisluškivanje.
Suviše je to teška optužba da bi se preko nje tek tako prešlo, a dodamo li na to pregršt ličnih uvreda i kvalifikacija, izrečenih sa obe strane, čini se da bi uspostava bilo kakve bliže saradnje između njih dvojice bila nemoguća. Međutim, ono što jeste činjenica da Milanović na narednim predsedničkim izborima u Hrvatskoj računa i na desno orjentisane hrvatske glasače, ali i na birače iz srpskog etničkog korpusa.
Upravo zato Milanović nastupa, prema pitanju položaja Hrvata u BiH, oštrije od Plenkovića, koji je lider desno orjentisanog HDZ-a i nema toliku potrebu da se dokazuje tom konzervativnom spektru biračkog tela u Hrvatskoj. Isto tako, Milanović se ne libi da u Zagreb dovede Milorada Dodika i da se usprotivi njegovom sankcionisanju od strane EU, jer dobro zna da bi bez srpsko – hrvatskog saveza sudbina Hrvata u BiH bila još teža. Međutim, nikako ne treba zanemariti ni efekat koji sastanak Dodika i Milanovića ostavlja na srpske birače u Hrvatskoj.
Plenković, sa druge strane, posebno vodi računa o odnosima sa zapadnim saveznicima i čvrsto stoji na stanovištu da Hrvatska sva sporna pitanja mora rešavati u dogovoru sa partnerima iz EU i NATO.
Time deluje da on iako desničar, za razliku od Milanovića, više stoji na tradicionalnom stanovištu hrvatske levice. A to je da hrvatska država ne sme kvariti odnose sa zapadnim saveznicima ni po cenu žrtvovanja interesa Hrvata u Bosni.
Milanović je u stvari svojim oštrim i beskompromisnim stavom značajno skrenuo udesno. Hrvatski predsednik nastupa sa jasne pozicije da je Hrvatska danas punopravna članica EU i NATO, pa samim tim nema razloga da beži od konfrontacije kako bi zaštitila svoje vitalne nacionalne interese. Uostalom zato se i priključila tim vojno – političkim savezima.
Sve u svemu možemo zaključiti da do sagledavanje odnosa Milanovića i Plenkovića kroz prizmu dobrog i lošeg policajca dolazi zbog različitih taktika i političkih pristupa predsednika i premijera Hrvatske, a nikako usled nekog tajnog dogovora.
Autor: Srđan Graovac
Stavovi izneti u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Prethodni autorski tekst Srđana Graovca možete pročitati ovde:
Preuzmite android aplikaciju.
